Kočevski Rog

ISPOVIJEST IVANA GUGIĆA, PARTIZANA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD LJUBLJANE I KOČEVSKOG ROGA
UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU
Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953.

Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu
Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: "Sjeno-slama, kuća-jama". Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. "glušnik" na cijevi.
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

Skica logora Št. Vid kod Ljubljane:
Brojem 1 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali hrvatski domobrani.
Brojem 2 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali Nedićevci i Ljotićevci
Brojem 3 označeni su iskopani rovovi.
Strelicom je ozančen dvorišni prostor gdje su dva-tri dana ležali slovenski domobrani i policajci.

Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame - bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio... Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama..., a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji - takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945. Na slici desno - Kartografski prikaz stradavanja Hrvata kod Bleiburga, svibnja 1945.

SRPSKO KOMUNISTIČKI GENOCID NAD HRVATIMA TIJEKOM 2. SVJETSKOGA RATA

Kod ustanika i partizana Srba, "komunist" je značio da se taj pojedinac bori i zalaže za komunističku Jugoslaviju, a ne za Republiku Hrvatsku i neke republičke interese. Bilo kakva Jugoslavija, uvijek je značilo Velika Srbija, što je Srbima bio jedini cilj, za to su se jedino borili."

Nakon pada prve Jugoslavije, intenziviraju se četnička zvjerstva i klanje svega što nije srpsko. Ta zvjerstva su započela od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna, Dalmacije i diljem Hrvatske, posebno u dijelovima gdje je živjelo miješano pučanstvo. Zvjerstva četnika i srpskih partizana su neopisiva, od klanja, rezanja dijelova tijela, nabijanja na kolce, do pečenja i bacanja živih Hrvata u razne jame te mučenja zarobljenih

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj imao je tri bitna obilježja. Prvo se očituje u intenziviranju četničkog klanja svega što nije srpsko, i ostalih masovnih zločina. Drugo su odluke Avnoja s ciljem stvaranja zakonske podloge za novu Jugoslaviju - veliku Srbiju. Treće je kadrovsko preuzimanje vlasti od strane Srba, kakvo je bilo i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Dakle, nakon pada prve Jugoslavije, intenziviraju se četnička zvjerstva i klanje svega što nije srpsko. Ta zvjerstva su započela od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna, Dalmacije i diljem Hrvatske, posebno u dijelovima gdje je živjelo miješano pučanstvo. Zvjerstva četnika i srpskih partizana su neopisiva, od klanja, rezanja dijelova tijela, nabijanja na kolce, do pečenja živih Hrvata, bacanja živih Hrvata u razne jame te mučenja zarobljenih. Tako, na primjer, kada su uhvatili župnika Jurija Gospodnetića, pozvali su sve Srbe ispred katoličke crkve, stavili župniku na leđa magareći samar i jahali na njemu. Potom su ustanici naložili vatru, te uz veliku viku i galamu nabili župnika na ražanj i pekli ga. Tada uhvaćeni Hrvati, među kojima je bila i župnikova majka, bili su primorani to gledati. Nakon toga zarobljeni Hrvati odvedeni su u Tiškovac u kojem su mučeni, potom odvedeni u Kamenicu i ubijeni.

Nekoliko dana poslije, 2. kolovoza, ustanici su počinili strašan zločin u hrvatskom selima Krnjeuši i Vrtoči koje su potpuno spalili, a više od 200 stanovnika ubili. Tamošnjem trgovcu Josipu Matijeviću odrubili su glavu, stavili je na kolac i nosili okolo, a truplo bacili u vatru. Tada su ubili devetero članova njegove obitelji, među kojima petero djece. Tada je ubijen i župnik Krešimir Barišić. Ti zločini počinjeni su pod vodstvom Mane Rokvić i Laze Astlagića. (Hrv. kontraverza str. 91)

Prikrivanje četničkih zvjerstava

Tadašnja liječnica u Drvaru, dr. Irma Rotbart, supruga poznatog ljevičarskog književnika Ervina Šinka, u svom dnevniku koji je pedantno vodila, opisala je napad ustanika (četnika) na Drvar, koji ju je iznenadio. U dnevniku navodi kako je 30. srpnja vidjela "da kolovozom prolazi grupa od pedesetak ljudi u širokim redovima, to su muškarci svezanih ruku, a pored toga svi su vezani za onog ispred i iza sebe". Dalje je dr. Irma napisala da su u jamu Kamenicu, ustanici bacili "preko 200 povezanih muškaraca katolika". Osim toga, srpski su ustanici, 27. srpnja 1941., Hrvate koji su radili u Tvornici celuloze u Drvaru, njih 89 s obiteljima pobacali žive u kotlove celuloze. (Hrv. kontraverza str. 90). Već tada je poubijano nekoliko stotina Hrvata. Samo u Drvaru ubijena su 400 Hrvata.

Rezultati srpskog ustanka bilo je etničko čišćenje Hrvata. U zapadnoj Bosni ubijeno je i protjerano oko 4000 Hrvata. Ovo je samo jedan mali prikaz zvjerstava koje su činili četnici koje su se tada zvali ustanici.

O velikosrpsko-četničkim i srpsko komunistički zločinima postoje mnoštva pisanih knjiga i izjava kao svjedočanstva. Dovoljno je pročitati Sivu knjigu – Odmetnička zvjerstva i pustošenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Da bi prikrili dotadašnja četnička zvjerstva, Đoko Jovanić i Gojko Polovina odlaze 26. srpnja 1941. u Srb gdje dogovaraju o osnivanju prve partizanske ćelije. Potom četnici i srpski partizani uspostavljaju suradnju s talijanskim fašistima. I jedni i drugi su okupatori s osvajačkim pretenzijama i etničkim čišćenjem. Tako, 11. kolovoza 1941., u mjestu Otriću, Gojko Polovina, ispred ustanika-četnika i Đoko Jovanić ispred partizana, zaključuju sporazum s talijanskim fašistima o nenapadanju - sporazum o suradnji. (99)

Kasnije, Gojko Polovina priznaje da je taj sporazum u Otriću s Talijanima potpisan bez znanja i privole OK KPJ za Liku i bez znanja Marka Oreškovića Krntije, člana CK KPJ. (109)
Sprega srpskih partizana i četnika bila je očita na svim područjima djelovanja. Tako je u Srbu 23. listopada 1941. održana smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i Gojko Polovina, te Kata Pejnović, poznata partizanka, kao članica OK KPH za Liku, koja je sudjelovala i u organizaciju srpskog ustanka u Lici.

Tada, 1941. godine, bilo je među komunistima i nešto Hrvata, kao što je Marko Orešković Krntija, a u kolovozu im se pridružio i Jakov Blažević. Kada su dolazili na ta područja skrivali su svoj hrvatski identitet, što govori o karakteru tog antifašističkog ustanka. Ipak, srpski pobunjenici su Marka Oreškovića Krntiju uhvatili, prebili i vezali i odveli ga Gojku Polovini da ga "islijedi". (H, kontraverza str. 98). Ipak, Marko Orešković ubijen je u Bosni 20. listopada 1941. godine. Ubili su ga ljudi koji su, kako su komunisti govorili, orijentirani "više četnički nego partizanski". Očito da su u organizaciji ubojstva prste i interes imali Gojko Polovina i Đoko Jovanić. (str. 109).

Mnogi nevini Hrvati bili su likvidirani po srbo-četničkom programu, zbog tradicionalne velikosrpske mržnje prema hrvatskom narodu, a često su izvršitelji bili sami Hrvati kao sluge velikosrpsko-komunističke ideologije. Za vrijeme Karađorđeve Jugoslavije i za vrijeme Drugog svjetskog rata partizani Srbi nisu mijenjali svoje mišljenje i svoj odnos prema hrvatskom narodu. Povjerenje Srba mogao je imati samo onaj Hrvat, koji je služio velikosrpskoj ideologiji, tj. onaj koji se borio kao komunist za Jugoslaviju (čitaj srboslaviju), a ne za neke republičke interese.

Hrvatski partizani među četnicima

Kako je hrvatskim partizanima, pa tako i Marku Oreškoviću Krntiji, kao članu CK KPH, bilo u partizanima, o tome je iskreno rekao Srbin, politički komesar II. Armije, Rade Žigić, koji je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, u svibnju 1945. godine govorio o strahotnim dimenzijama histeričnog protuhrvatskog raspoloženja srpskih ustanika (četnika) - partizana:
"Smrtna opasnost prijetila neustrašivim sinovima hrvatskog naroda, koje je KP poslala da idu među Srbe, da ih organiziraju... svi su oni nosili glavu u torbi, a mnogi glavom platili samo zato što su Hrvati... Tako, Marko Orešković Krntija bio je nekoliko puta vezivan i zatvaran dok ga konačno iz zasjede ne ubiše četnički zločinci" (četničku zasjedu je organizirao Đoko Jovanić). Dalje, Rade Žigić kaže:

"Gledao sam Jakova Blaževića, Hrvata, kako čitav sat... očekuje metak u čelo, a da mu ja kao Srbin nisam mogao pomoći. Tek kada su neki drugi Srbi potvrdili da je on Hrvat - komunist, razjarena masa ga je oslobodila".

Kod ustanika i partizana Srba, "komunist" je značio da se taj pojedinac bori i zalaže za komunističku Jugoslaviju, a ne za Republiku Hrvatsku i neke republičke interese. Bilo kakva Jugoslavija, uvijek je značilo Velika Srbija, što je Srbima bio jedini cilj, za to su se jedino borili.

Nakon ovakve izjave jednog srpskog komandanta - političkog komesara, lako je shvatiti što je takva razjarena antihrvatska, partizansko-četnička gomila činila Hrvatima 1945. godine prolaskom kroz hrvatska sela, od istoka prema zapadu, a posebno što je činila zarobljenim Hrvatima na Bleiburgu i Križnom putu i poslije toga.

Kako su Srbi 1945. ponovo preuzeli apsolutnu vlast?

Kako je Srbija i po rodbinskim odnosima, a i preko Rusije, članice Antante, bila u dobrim odnosima s Velikom Britanijom, tako su 1941. Srpska vlada i Kralj Petar pobjegli u London i tako nastavili razvijati dodatašnje prijateljstvo. Ti dobri odnosi Srbije i Britanije trajali su tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Tako su u rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, Britanci tražili od Tita da abolira četništvo, dok će mu oni pružiti pomoć u naoružanju. Tito je potpuno abolirao četnike, s tim da im je omogućio da zadrže činove koje su do tada zaslužili klanjem i ubijanjem Hrvata. Tako abolirani četnici, pojedinačno ili grupno, prelaze u partizane - umjesto kokarde na šajkače stavljaju crvenu zvijezdu petokraku, kako bi Ivo Josipović rekao - "simbol ljubavi i dobrote". To je već tada dovelo do velikog nesrazmjera u komandnom kadru, u korist srbočetničkih oficira.

Jedan od najvažnijih datuma ratno-poratnog razdoblja, koji je ostavio ogromne posljedice po hrvatski narod, bio je 1. ožujka 1945. godine. Naime, tog dana srpski generali, u suglasnosti Tita kao vrhovnog komandanta armije, provode reorganizaciju ustroja vojske tako da umjesto dotadašnjih Republičkih štabova i Glavnog štaba vojske Jugoslavije, osnivaju četiri Jugoslavenske armije s Generalštabom, čije sjedište je u Beogradu. Komandanti Armija su velikosrpski generali: Peko Dapčević, Koča Popović, Kosta Nađ i Petar Drapšin. Politički komesari Armija su također velikosrpski generali.

Kako je rat još trajao, vojska je bila faktor svih naredbi, pa tako i onih na do tada "oslobođenim" područjima. Civilna vlast se uspostavlja nakon potpunog "oslobođenja" Jugoslavije i Hrvatske. Kao u svakom ratu, sve odluke donose oni u čijim je rukama naoružanje. Tako je i sva vlast u rukama Titove vojske, odnosno velikosrpskih generala od kuda dolaze sve moguće naredbe i uputstva. Kasnije, kod uspostave "civilne" vlasti, ona je u rukama istih osoba, bilo da su u uniformama ili preobučeni u civilna odijela. Tako dolazimo do nove velikosrpske Jugoslavije, s tim da u glavnoj fotelji ne sjedi srpski Kralj, već Staljinov komunistički ideolog, maršal Tito.

On je je još za vrijeme rata dolazio u ideološki sukob s Andrijom Hebrangom, koji je već tada vodio prohrvatsku politiku, osnivao hrvatske novine, donosio odluke o uvođenju vjeronauka u škole i slično, što je ocijenjeno kao - hrvatski separatizam. Titova se ideologija, koji se borio za Jugoslaviju, poklapala s ideologijom velikosrpskih generala, pa su tako su imali zajednički pogled u osudi bilo kakvih posebnih republičkih interesa, a najmanje separatističkih. Kako je kod Srba konstantno bila prisutna politika stvaranja velike Srbije, sve što je bilo suprotno toj politici bilo je neprijateljsko - tako su se odnosili prema svim pokušajima suprotstavljanja velikosrpskom unitarizmu.

Stojanović: "Hrvati nisu narod..."

Naime, velikosrpska politika konstantno je suprotstavljena hrvatskoj samostalnosti i slobodi. Iz te dvije suprotnosti, trajno je prisutan hrvatski antagonizam, a iz povijesnih činjenica vidimo da je rasla velikosrpska mržnja. Cjelokupni taj odnos Srba na ovim prostorima, temeljio se na Garašaninovom programu iz Načrtanija. Tako je još 1902., velikosrpski ideolog Nikola Stojanović izrazio prijetnju prema hrvatskom narodu, objavljenu u "Srpskom književnom glasniku", rekavši: "Do istrage naše ili vaše" (Bespuća F.T. str 538 i 602 i 671). Dalje, Stojanović kaže: "Hrvati nisu narod i nema nikakvog razloga za njihovo postojanje, pa će tako i nestati kao narod, jer nemaju ni svog jezika, ni svoje kulture, ni svog teritorija, zato su na putu da postanu srpska narodnost" (D. Jelčić).

Takvu velikosrpsku politiku zastupaju i svi ostali srpski političari. Tako i Jovan Cvijić, velikosrpski ideolog, 1907. godine kaže: "Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svijet treba da zna i da se uvjeri, da Srbija može da operira na mnogo većoj cjelini no što je njen teritorij. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svijest ako je to korisno za naše nacionalne interese. Srpski se problem mora riješiti silom."

Tu je i nezaobilazni Stevan Moljević, koji kao glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića objavljuje memorandum-proglas "Homogena Srbija", u kojem, između ostalog, kaže:

1. Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju;
2. Taj novi prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba;
3. Pristupiti preseljenju naroda kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.

Bila je cijela plejada velikosrpskih ideologa koji nisu osobno nosili puške i kame, ali su pisali razne upute - memorandume o ugroženosti srpskog naroda, o potrebi proširenja teritorija Srbije i to u vrijeme dok su ti isti Srbi despotski vladali na cijelom području Jugoslavije. Sve je to utkano u srpskoj ideologiji, što potvrđuje i odredba Ustava Srbije iz 1835. godine, gdje se kaže da svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. Tako se kod Srba razvijala stoljetna mržnja prema hrvatskom narodu, a došla je do punog izražaja 1945. godine na Bleiburgu i križnim putevima.

Sve te velikosrpske planove kasnije smo vidjeli utkane u Memorandumu SANU-a i u realizaciji politike Slobodana Miloševića. Tu stoljetnu velikosrpsku politiku Milošević je želio konačno riještiti vojnom agresijom, ponavljajući srpske laži kako su Srbi ugrožen narod.

Zvjerstva aboliranih četnika sa zvijezdom petokrakom

Masovne likvidacije nepoćudnih Hrvata provodile su se za vrijeme rata, a nastavljene su i za zadnje ofenzive "oslobodilaca". Valja naglasiti jednu depešu komandantima "oslobodilaca" u kojoj stoji: "Prolaskom naših jedinica kroz hrvatska sela i gradove, ne smije biti zarobljenih". Dakle, poruka depeše je jasna: ubijaj sve sumnjivo ili što može biti sumnjivo i nepoćudno našem režimu.

Potom su, uz intervenciju i potporu Engleza, uslijedila poznata zvjerstva na Bleiburgu i križnim putevima. Kolika i kakva su to ubojstva i zvjerstva bila, napisane su mnoge knjige. No, dovoljno je reći da su ti današnji antifašisti 45 godina strogo branili o tome govoriti, a bilo je onih koji su likvidirani zato što su nešto znali o tim zločinima i progovorili. Eto, i danas izbjegavaju o tome govoriti, pa su čak ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim ogromnim žrtvama. Kako se radi o nekoliko stotina tisuća žrtava, od kojih su više od 550.000 civili (po izjavama Engleza).

Danas vidimo da žrtve Srebrenice nisu mogli sakriti, pa je čak donesena i presuda Međunarodnog suda nizozemskom bataljunu koji se nije stavio u zaštitu srebreničkih žrtava. Tako će uskoro doći i do službene osude za hrvatske žrtve tijekom velikosrpsko-komunističkog režima. To je ono čega se današnji antifašisti najviše boje, ali istina o njihovom antifašizmu izlazi na svjetlo dana.

Nekad su se sami hvalili, te u tiskovinama i knjigama opisivali svoje junaštvo i zločine. Tako je i tadašnji ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, Aleksandar Ranković, u veljači 1952. godine izveo "političku diverziju", pa je mimo Titova znanja, u dnevniku "Politika" objavio izvještaj u kojem je naveo: "Kroz naše logore i zatvore između 1945. i 1951. godine prošlo je 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000". Unutar zadnjeg broja više od 500.000 žrtava činili su Hrvati. Dakle, sam Ranković potvrđuje da od ukupno ubijenih državnih neprijatelja, 85 posto su Hrvati. (H-slovo od 2., 9., 16., 23., i 30. studenoga, te 7., 14., 21., i 28. prosinca 2007., te Večernji 14. 9. 07.).

U svezi žrtava velikosrpsko-komunističkog režima, krčki biskup Valter Župan, na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2007. u katedrali Uznesenja Marijina, rekao je da su komunistički zločini koje je počinio Tito, strašni kao i Hitlerovi. Statistike pokazuju da je komunizam urodio sa 100 milijuna mrtvih, Hitler sa 20,900.000 mrtvih, a ni Tito u maloj Jugoslaviji, nije daleko od toga sa 1,129.000 mrtvih.

Ako na podatke koje je naveo biskup Valter Župan o 1.129,000 ubijenih, primijenimo Rankovićevu formulu da su od ukupno likvidiranih 85 posto Hrvati, dolazimo do brojke od 960.000 ubijenih Hrvata. (H slovo 6. 8. 10., str 14). Ako znamo da je Hitler, po podacima Židova, u Auswitzu likvidirao 1,100.000 nepoćudnih koje je dovodio iz cijele Europe, tad vidimo razmjere velikosrpsko-komunističkih zločina, posebno prema hrvatskom narodu. Ti podaci pokazuju da je taj zločinački režim likvidirao gotovo svakog četvrtog Hrvata.

Svi ovi podaci imaju svoju činjeničnu podlogu u raznim izjavama tadašnjih političara i politici koju su vodili, te poznatoj stoljetnoj mržnji Srba prema hrvatskom narodu u sklopu velikosrpskog programa Ilije Garašanina.

Izvor: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/130022-titovi-komunisticki-zlocini-strasni-kao-i-hitlerovi.html

Jesi li "Pravi Hrvat" ili običan zatucani ustaša ??

inShare0

Share

Koliko ste se puta dosad susreli s onima koji na vaše iskaze domoljublja odgovaraju da su oni "Pravi Hrvati", a vi obični zatucani ustaše ??

Opis "Pravog Hrvata" :

- Moraš pljuvati po Domovinskom ratu, Hrvatskoj vojsci, hrvatskim generalima i braniteljima što češće.

- Ako osjećaš da je Domovinski rat bio zločinački - na pravom si putu" pravog hrvatstva".

- Nesnošljivost prema onim Bošnjacima iz hercegovačkog dijela BiH koji sebe pogrešno nazivaju Hrvatima je pokazatelj da si "Pravi Hrvat".

- Mržnja prema stanovništvu južnog dijela današnje etnički čiste (i takav osjećaj u tebi je dobar indikator) RH je gotovo pouzdan dokaz da si "Pravi Hrvat".

- Moraš biti potpuno bezosjećajan i hladan prema patnjama Hrvata izvan Republike Hrvatske (Hrvatima u Vojvodini, Crnoj Gori, BiH koje zapravo ni ne smatraš Hrvatima) dok istovremeno moraš biti iznimno senzibilan prema patnjama nacionalnih manjima u RH, i stvarnim i izmišljenim, problemima homoseksualaca i pingvina na Antarktiku - tek onda možeš biti "Pravi Hrvat".

- Hrvati iz dijaspore, hrvatski emigranti su za tebe obične seljačine i zatucani primitivci koji samo pričaju o nekakvom domoljublju i žderu janjetinu kad dođu u Hrvatsku iako govore vjerojatno više jezika od tebe, bogatiji su i sposobniji od tebe.


- Za tebe je hrvatska povijest započela 22. 6. 1941. kad je iznimno hrabra i plemenita grupica hrvatskih partizana, dosad još dobrim dijelom neidentificiranih, krenula braniti interese Sovjetskog saveza (Hrvatskoj najprijateljskije zemlje) nakon što je puklo nacističko - komunističko prijateljstvo, a svoj vrhunac hrvatska povijest doživljava 1945. kad su veličanstvene armije najvećeg Hrvata u povijesti, Josipa Broza Tita, likvidirale nekoliko stotina tisuća nepravih Hrvata te nas uvele u najhrvatskiju državu na svijetu - Jugoslaviju.

- Svi sukobi između Srba i Hrvata za tebe su dokaz da se radi o vrlo sličnim i bliskim, bratskim narodima koji se trebaju što više zbližiti.

- Bleiburg je za tebe u javnosti mit koji se nije dogodio, ako se i dogodio to nije zločin, a u privatnosti cvjetaš od sreće što je nekoliko stotina tisuća nepravih Hrvata izgubilo glavu.

- NDH je za tebe veča zločinačkija država od Trećeg Reicha, SSSR-

Jesi li "Pravi Hrvat" ili običan zatucani ustaša ??

a i Pol Potove Kambodže zajedno.

- Ante Pavelić je za tebe najveći zločinac u povijesti čovječanstva, veći od Hitlera, Staljina i Pol Pota zajedno.

- "Pravi Hrvat" nikada ne bi rušio Jugoslaviju, to rade nepravi Hrvati.

- Hrvatski običaji, folklor, pjesme su za tebe obični seljanluk.

- Ako više voliš stranu glazbu, britansku, američku, srpsku, a mrziš hrvatsku glazbu koja je za tebe preseljačka (ista stvar s filmovima) - nema greške, ti si "Pravi Hrvat".

- Ako je Thompson fašist, ti si "Pravi Hrvat".

- Ako te više pogađa pogibija Srba u Osijeku od Vukovara 1991. ti si "100%  Pravi Hrvat".

- Ako si pun tolerancije prema svima,

Jesi li "Pravi Hrvat" ili običan zatucani ustaša ??

a prema običnim, nepravim Hrvatima zvanim 'Rvati strog i uzimaš im za zlo svaku sitnicu - vjeruj - Ti si "Pravi Hrvat".

- Ako smatraš da je važnije obnoviti tzv. "srpske kuće" u HR nego izgraditi Pelješki most i spojiti hrvatski teritorij - "Hrvat" si i to "Pravi".

- Ako smatraš da RH ima premalo manjina i volio bi da ih je više u odnosu na obične Hrvate - ništa drugo nisi do li Pravi Hrvat.

- Ako izrazito mrziš katoličku crkvu, dok si pun tolerancije prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi - ne sumnjaj je si li - jesi - "Hrvatina" si.

- Ako one koji se za sebe usude reći da su Hrvati nazivaš ustašama, nacionalistima, primitivcima, zatucanim idiotima, ognjištarima - Pravi si Hrvat.

- Ako ti je hrvatski jezik prečist i prehrvatski, a riječi poput zrakoplov i munjara za tebe nisu hrvatske - budi siguran da si "Pravi Hrvat".

- Hrvatski grb s prvim bijelim poljem za tebe nije hrvatski već ustaški grb.

- Da bi bio što veći i Praviji Hrvat moraš što više mrziti i prezirati svoje,

Jesi li "Pravi Hrvat" ili običan zatucani ustaša ??

a voljeti tuđe.

Eto, to su ti neki od kriterija po kojima se prepoznaje "Pravi Hrvat".

-----------------------

Opis običnog ustaše, nacionalista, ognjištara, seljačine :

Čovjek kojega "Pravi Hrvati" nazivaju ustašom, nacionalistom, ognjištarom, primitivcem.

-----------------------

Ako ste ovo pročitali onda znate kako izgleda PRAVI HRVAT bez navodnika.

Operacija labrador

Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force's Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.

Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.

The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.

Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force's Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.

Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.

The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.

Operacija Labrador je bila operacija dezinformacije i stvaranje negativnog imiđa Republike Hrvatske. Provedena je iz centara  Jugoslavenskog Ratnog zrakoplovstva i Kontraobavještajne službe (KOS) u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu u ranim fazama Domovinskog rata. Ona je zamišljena kao niz terorističkih napada namjerovajući stvoriti sliku o Hrvatskoj kao pro-fašističke države. Dva napada provedeni su 19. kolovoza 1991. godine, s jednim u zajednici Centra židovske sinagoge  i drugi kod židovskovg groblja na  Mirogoju, nije bilo žrtava. Dodatni napadi koji su bili ciljani su nacionalne željezničke mreže, te su dizajnirani tako da upućuju na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kao mrzitelja Židova i velikog nacionalistu. Operaciji Labrador je dopunjena Operacija Opera - propagandna kampanja koju je osmislio  KOS trebala je slati dezinformacije u medije.

Daljnje aktivnosti operacije Labrador su napušteni u rujnu, nakon što su hrvatske vlasti zarobili  regionalno sjedište  jugoslavenskog zrakoplovstva u Zagrebu, a zaplijenjeni dokumente koji se odnose na rad. Vlastima je trebalo skoro mjesec dana za analizu snimljenih dokumenata, za to vrijeme većina kosovih agenata je prebjegao. Petnaest osoba su uhićeni u vezi s napadom, planiranjem akcija  ali su kasnije pušteni u razmjeni zarobljenika. Petorici pripadnika kontraobavještajne službe JNA. Sudionicima u operaciji Labrador sudilo se u Saveznoj Republici Jugoslaviji na temelju optužbi za terorizam i oslobođeni su. Hrvatske vlasti su zarobili dvojicu  KOS agenata koji su bili dio operacije i pokušalo  se  osuditi još sedam agenata koji su nestali.  Postojanje operacije Labrador dodatno je potvrđeno kroz svjedočenja bivšeg agenta KOS, bojnika Mustafa Čandić, za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 2002. godine.

SJEČANJE NA MOJE PRIJATELJE

Sjećanje na moje prijatelje koji su dali ono neprocijenjivo , svoje živote. Onima koji su se žrtvovali


za srećom , za boljim životem i nama koji smo još ovdje. Izgubili su živote od  Srpskih i Crnogorskih četnika. U glavama tih Srpskih i Crnogorskih četnika nije se ništa promijenilo iako je od rata završilo više od 20 godina. Danas ne ratujemo protiv njih nego protiv onih sinova bivših komunističkih čelnika koji su se skrivali u mišiju rupu dok je rat trajao ,a danas su oni "zlatna mladež Hrvatske" i većinski vlasnici mnogobrojnih firmi i kompanija.Njihove kćeri i sinovi se danas šepure po Hrvatskoj vozeći skupocijena auta i na svim glavnim događajima unutar hrvatske.

Za sve hrvatske vitezove:  Za dom spremni.

The memory of my friends who have made it priceless, their lives. To those who sacrificed themselves for happiness, a better life for us who are still here. They lost the lives of Serbian and Montenegrin Chetniks. In the minds of these Serbian and Montenegrin Chetniks nothing has changed even though the war ended more than 20 years. Today the war is not against them but against those sons of former communist leaders who were hiding in a mouse holes while the war lasted, and today they are "golden youth of  Croatian" and majority owners of many companies and firms.Their daughters and sons of the day driving around Croatia high class car and they are at all major events in the Croatian. For all Croatian knights: ZA DOM SPREMNI

                                                  Jasen Drnasin killed by Canadian police

Zapovijednik izvidničko  satnije ( Commander of a reconnaissance and sabotage company)

Moj jedini i pravi zapovijednik

Gospodin Miro Barešić i ja se nismo nikad sreli.

On je bio utjeljovjenje svih pravih Hrvata o Hrvatskoj nezavisnoj državi

Perkovićeva operacija "Janjičar"

Perkovićeva operacija "Janjičar" - KOS-ova akcija infiltracije hrvatskog obavještajnog sustava . Ovo je Hrvatski "odgovor" na operaciju Janjičar"




Perkovićeva akcija ,,Janjičar" bila je dio jedne od najvećih

Kontraobavještajnih akcija KOS-a JNA za ubacivanje mreže
neprijateljskih agenata u hrvatski sustav
Operativna akcija ,,Janjičar" koju je osmislio i vodio Josip
Perković, u vrijeme dok je bio na čelu vojne Sigurnosno informativne
službe (SIS) MORH-a, služila je isključivo jednom cilju: ubacivanju
bivših djelatnika i suradnika Kontraobavještajne službe
Jugoslavenske narodne armije u državni sustav i vojno -
obavještajni sustav Republike Hrvatske.Koliki je bio opseg akcije i na koji su način ,,pokrivani"
provjereni KOS-ovci, drugim riječima neprijateljski
kontraobavještajci, bila je nevjerovatna.
Sve dokazuje kako je Perković iskoristio svoj položaj i
mrežu djelatnika i operativaca SIS-a kako bi zaštitio suradnike KOS-a
u Hrvatskoj vojsci i MORH-u.Umjesto da nakon otkrivanja njihove suradnje sa KOS-om JNA budu
uklonjeni iz vojno - sigurnosnog sustava RH, cijela mreža KOS-ovih
suradnika koja se početkom devedesetih godina 20. stoljeća našla u
postrojbama HV-a i MORH-u, zadržana je u sustavu i zaštićena od bilo
kakvih posljedica zbog njihove ranije suradnje i djelatnog statusa u
neprijateljskoj kontraobavještajnoj službi.Akcija ,,Janjičar" - dio KOS-ove kontraobavještajne akcijePo izravnim Perkovićevim zapovjedima, kao posljedica provedbe OA
,,Janjičar", tijekom dvije ratne godine u sustav obrane RH i
obavještajni sustav ubačena je mreža dobro uvježbanih suradnika i
djelatnika KOS-a. Danas, sa vremenskim odmakom, nitko ne može tvrditi
kako ti agenti prebjezi nisu dobili upute za svoj prelazak u hrvatske
snage i službe upravo od najviših oficira KOS-a JNA i kako njihovo
ubacivanje u hrvatski sustav nije bilo dio dobro osmišljene
neprijateljske kontraobavještajne akcije. Kada bi se ovakva mogućnost
pokazala točnom, Perkovićeva OA ,,Janjičar" bila bi, zapravo,
akcija osmišljena u samom vrhu jugoslavenske, srbijanske
kontraobavještajne službe. U svojem svjedočenju pred Haaškim sudom
Aleksandar Vasiljević, jedan od zadnjih šefova KOS-a (u vrijeme kada
je Perković bio načelnik SIS-a) pokazao je kako raspolaže nizom vrlo
povjerljivih podataka o Hrvatskoj i djelovanju hrvatskih oružanih
snaga, pa čovjek može pretpostaviti kako je do tih podataka došao
upravo kroz djelovanje KOS-ovih operativaca u akciji infiltracije
KOS-ove mreže agenata u hrvatski vojno - obavještajni sustav.Tajni dokument SIS-a od 2. svibnja 1992. govori o načinu na koji su
operativci vojne kontraobavještajne službe HV-a provodili akciju
,,Janjičar" po zapovjedi i uputama Josipa Perkovića.,,Službena zabilješka" od 2. svibnja 1992.,,Dana 1.5.1992. obavljen je informativni razgovor sa časnikom Luiđi
Kanjer, u svezi izjave organa sigurnosti majora JA Mitrović Mikajla da
je Luiđi bio sradnik KOS-a dok je bio na službi bivše JA. ,,Luiđi
mi je iznio da se može kazati da je bio nekakva veza sa službom
sigurnosti bivše JA, dok je bio u JA. Točan period se ne sjeća, a
radi se o sljedećem: oko jedne godine prije demokratskih promjena u RH
sa njim je obavio razgovor major Mitrović i od njega zatražio da
onako neprimjetno prati starješine albanske narodnosti u svezi
djelovanja ,,iredente", bez konkretnih zadataka prema pojedincima,
ako bi uočio nešto interesantno što Albanci govore a što je
negativno prema JA, da mu onda slobodno to prepriča. U svezi
sagledavanja Albanaca Mitroviću nije ništa mogao kazati, s obzirom da
u svojoj jedinici nije ništa uočavao što bi bilo po njemu
negativno".Već u nastavku ove ,,Službene zabilješke" operativac SIS-a
opravdava Kanjera ocjenom kako se, navodno, našao i sam na udaru kao
,,Tuđmanovac". Ovakav način opravdavanja pripadnika KOS-ove mreže
u hrvatskim oružanim snagama bio je uobičajen u akciji
,,Janjičar", a takvo je postupanje operativcima SIS-a zapovjedio
izravno Perković kojega su dnevno izvješćivali o prvedbi akcije i
postignutim rezultatima informativnih razgovora sa KOS-ovcima.,,Početkom 1990. kada se počelo govoriti o demokratskim promjenama u
RH, Luiđi je proglašen ,,Tuđmanovcem" i svaki kontakt sa organima
sigurnosti JA bio je prekinut ... Nakon ovih događanja pokušao je sam
saznati preko starješina Hrvata da li je i on interesantan službi
KOS-a, pojedine starješine su mu sugerirale da se pričuva jer i njega
navodno prate, glede njegove pričljivosti u svezi doobravanja
demokratskih promjena u RH, jer je to bilo u suprotnosti sa politikom
JA".Ono što u ovom izvješću dovodi u izravnu vezu Perkovića i Kanjera
je zadnji dio ovoga izvješća poslanog u Zagreb.,,U kolovozu 1991. napustio je bivšu JA i priključio se u HV u
Zadru. Sva svoja saznanja iz JA dostavio je PU Zadar, i bio je u
kontaktu sa gos. Perković Josipom u Zagrebu i prenio mu svoja saznanja
o bivšoj JA".Iz ovoga je vidjivo da je upravo Perković bio kontakt osoba bivšim
KOS-ovcima nakon njihova prelaska iz JNA u HV. Na tim je razgovorima
Perković vjerojatno odlučivao i koga će zaštititi i omogućiti mu
napredovanje u hrvatskoj vojnoj hijerarhiji. Nitko drugi osim upravo
Josipa Perkovića ne može biti odgovoran za uvođenje mreže KOS-ovih
špijuna u redove Hrvatske vojske. Ono što treba dokazati jest spregu
Josipa Perkovića sa tadašnjim beogradskim obavještajnim vrhom, te
dokazati postojanje zajedničke kontraobavještajne operacije,
osmišljene u kabinetu srbijanskog generala Vasiljevića. Dokument kojega potpisuje operativac SIS-a Ivan Pulić dokazuje
kako operacija ,,Janjičar" nije bila MORH-ova specijalna akcija
čišćenja KOS-ovih špijuna nego Perkovićeva akcija stvaranja
neprijateljske obavještajne mreže u hrvatskom sustavu obrane.Izravnu Perkovićevu koordinaciju ovom akcijom i njegovu povezanost i
poznavanje pojedinih KOS-ovaca koji su se našli pod navodnom obradom u
akciji ,,Janjičar" dokazuje i Perkovićev dopis od 30.3.1992.
upućen SIS-u Operativne zone Split, koji je zapravo služio kao
zapovijed za obavljanje informativnog razgovora sa Kanjerom.,,U svezi Vaše informacije o suradnicima KOS-a JA, a koji se sada
nalaze u postrojbama HV, suglasni smo da obavite informativni razgovor
sa KOZINOM i KANJEROM s ciljem sagledavanja njihovog odnosa sa organom
sigurnosti JA MITROVIĆEM". Na zapovijedi je potpisan osobno Josip
Perković. Osim toga, po svemu sudeći, KOS-ovci koji su dobili pozitivnu ocjenu u
akciji ,,Janjičar" postali su trajni dužnici Josipa Perkovića, pa
nije isključeno kako je neke od njih Perković koristito u svojim
ilegalnim obavještajno vojnim akcijama likvidacije pojedinih ljudi,
kao što je to bio slučaj sa Mirom Barešićem, ili slučaj ubojstva
Ante Paradžika. Možda su upravo ovi operativci KOS-a obavljali
,,prljave" zadatke za nekadašnjeg šefa hrvatske udbe.Već tijekom Domovinskog rata, a osobito nakon njegova završetka,
mnogi su KOS-ovi operativci u koordinaciji i dogovoru sa svojim
nekadašnjim šefovima osnovali razne braniteljske udruge, zvučnih
naziva, koje su služile isključivo kao instrument specijalnih
operacija stvaranja nereda unutar braniteljskih redova. Tijekom lova na
generala Gotovinu neke od tih udruga koje su osnivale razna tijela za
pomoć generalu, zapravo su služile kao obavještane ekspoziture uz
pomoć kojih se pokušavalo doznati što više informacija o navodnoj
mreži pomagača u bijegu generala Gotovine. Te su udruge i njihovi
,,čelnici" bile dio famoznog ,,Akcijskog plana" za lov na
generala Gotovinu. Na čelu nekih od tih udruga otvoreno su stajali
nekada visoki oficiri i djelatnici KOS-a JNA, te lažni branitelji. Perkovic's operations "Janjičar" - KOS this action infiltration Croatian intelligence system. This is Croatian "answer" to the operation Janjičar . Perkovic's action ,, Janjičar "was part of one of the largest counter-actions of Yugoslav army KOS for insertion network of enemy agents in the Croatian system.

Operative action ,, Janjičar "designed by and led by Josip Perkovic, while he was the head of the military Security and Information Service (SIS) of the Defence Ministry, served only one purpose: inserting former employees and associates Counterintelligence service Yugoslav People's Army in the state system and the military - intelligence system of the Croatian.What was the scope of the action and how they are covered ,, "checked KOS members, in other words hostile counterintelligence, was amazing.

Everything proves that Perkovic used his position and network staff and operatives of the SIS in order to protect users of KOS in the Croatian Army and the Defence Ministry.
Instead of following detection of their cooperation with the KOS JNA be removed from the military - security system of Croatia, the entire network KOS's associates that the early nineties of the 20th century found in the units of the Croatian Army and the Ministry of Defence, is retained in the system and protected from any consequences due to their earlier collaboration and the active status in the enemy's intelligence service.


Action ,, Janjičar "- part of KOS's counterintelligence actions Per direct Perkovic's commandments, as a result of the implementation of OA ,, Janjičar", during the two years of the war in the system of Defense and Intelligence System inserted is properly trained associates and employees of KOS. Today, with the benefit of hindsight, one can argue that these agents defectors were not given instructions to his move to the Croatian forces and Services Administration of the highest officers of the KOS JNA and how their insertion in the Croatian system was not part of a well thought out enemy counterintelligence action. When would this option proved to be true, Perkovic OA ,, Janjičar "would, in fact, action designed at the top of the Yugoslav, Serbian government intelligence. In his testimony before the ICTY Aleksandar Vasiljevic, one of the last chiefs of KOS (at a time when Perkovic was chief of SIS) showed that he has a number of highly confidential information about Croatia and activities of the Croatian armed forces, so one can assume that this data is to come right through the action of KOS-operatives in action infiltration KOS's network of agents in Croatian military - intelligence system. Secret document SIS of 2 May 1992 speaks of the manner in which the military government intelligence operatives HV implement action ,, Janjičar "by orders and instructions of Josip Perkovic. ,, Official Note" from May 2, 1992 ,, On 1.5.1992. conducted an informational meeting with the officer Luigi Kanjer, statements regarding security organs Major JA Mitrovic mikajlo that Luigi was associates qualifications KOS while he was in the service of the former JA. ,, Luigi we put forward to saying that he was some kind of connection with the Security Service of the former JA, while he was in JA.
The exact period does not remember, and these are the following: about one year before the democratic changes in Croatia with him interviewed Major Mitrovic and asked him to seamlessly as follows elders of Albanian nationality on effects ,, separatists ", without specific tasks to individuals, if they noticed something interesting that Albanians are saying and what is negative according to I, that he then feel free to convince. In connection perceiving Albanians Mitrovic could do nothing to say, given that in his unit has not noticed anything that would be after him negatively " . Already below the ,, Official Notes "operative SIS justifies Kanjera grade as, allegedly, found himself under attack as ,, Tuđmanovac".
Such a way of justifying the members of KOS's network in the Croatian armed forces was common in action ,, Janjičar ", and such treatment operatives SIS commanded directly Perkovic which are daily reporting on the implementation of actions and results of interviews with KOS-sters. ,, At the beginning of 1990 when began to talk about democratic changes in Croatia, Luigi was declared ,, Tudjman "and any contact with the authorities of security I was interrupted ... After these events I tried to find out through the elders Croats whether he interesting service KOS, some elders to him suggested that the provision because it allegedly monitored, in terms of its verbosity related approved democratic changes in Croatia, because it was contrary to the policy of JNA ". What in this report leads to a direct link Perkovic and Kanjera the last part of this report sent to Zagreb. ,, In August 1991 he left the former JNA and I joined the Army in Zadar. All his information from JA delivered the PU Zadar, and was in contact with the 
Perkovic Joseph in Zagreb and told him they knew about the former JNA. ".From this it is visible for the right contact person Perkovic was former KOS-sters after their transition from the JNA in the Army. At these talks Perkovic probably decided and who will protect and enable him advancement in Croatian military hierarchy.
No one else except just Josip Perkovic can not be responsible for introducing the network KOS these spies in the ranks of the Croatian Army.
What needs to prove is the complicity of Josip Perkovic with the then Belgrade intelligence tip, and prove the existence of a common counter-intelligence operation, designed in the cabinet of the Serbian General Vasiljevic.The document which is signed by an operative of SIS John Pulić proves that operations ,, Janjičar "was not the Defense Ministry's special cleaning action KOS these spies than Perkovic's campaign is the enemy intelligence network in the Croatian defense system.Perkovic direct coordination of this action and its relationship and knowledge of individual KOS who were under treatment alleged in the action ,, Janjičar "proves Perkovic's letter dated 03.30.1992. Sent to the SIS in Split Operative Zone, which actually served as a command to conduct informational interviews with KANJER. ,, In connection with your information about the associates KOS I, and who are now in the Army units, we agree that interrogate the Kozina and KANJER with a view to examining their relationship with the authorities of security I Mitrovica " . On the commandments is signed personally Josip Perkovic. More over, by all accounts, the KOS members who have received a positive evaluation in action ,, Janjičar "became permanent debtors Josip Perkovic, so it is not excluded that some of them Perkovic use in their illegal intelligence and military actions liquidation of certain people, such as this was the case with Mira BAREŠIĆ, or murder case Ante Paradzik. Perhaps it is these operatives KOS performed ,, dirty "tasks for the former head of the Croatian Udba.
Already during the war, and especially after the war, many KOS's operatives in coordination and agreement with his former bosses founded various veterans' associations, with "big names", that were also used as an instrument of special operations creating unrest within the ranks of veterans. During the hunt for Gotovina some of those organizations that have established various bodies to help general, actually served as intelligence and branches with which they were trying to find out as much information about the alleged support network in the run of General Gotovina. These organizations and their leaders ,, "were part of the famous ,, Action Plan" for the hunting of General Gotovina. At the head of some of these organizations are openly stood formerly high-ranking officers and employees of the Yugoslav army KOS, and false defenders

   

Izvorni tekst

Izvorni tekst

OPERACIJA LABRADOR ( OPERATION LABRADOR)

March 14, 2015

vistler

Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force's Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.

Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.

The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.

Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force's Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.

Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.

The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.

Operacija Labrador je bila operacija dezinformacije i stvaranje negativnog imiđa Republike Hrvatske. Provedena je iz centara  Jugoslavenskog Ratnog zrakoplovstva i Kontraobavještajne službe (KOS) u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu u ranim fazama Domovinskog rata. Ona je zamišljena kao niz terorističkih napada namjerovajući stvoriti sliku o Hrvatskoj kao pro-fašističke države. Dva napada provedeni su 19. kolovoza 1991. godine, s jednim u zajednici Centra židovske sinagoge  i drugi kod židovskovg groblja na  Mirogoju, nije bilo žrtava. Dodatni napadi koji su bili ciljani su nacionalne željezničke mreže, te su dizajnirani tako da upućuju na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kao mrzitelja Židova i velikog nacionalistu. Operaciji Labrador je dopunjena Operacija Opera - propagandna kampanja koju je osmislio  KOS trebala je slati dezinformacije u medije.

Daljnje aktivnosti operacije Labrador su napušteni u rujnu, nakon što su hrvatske vlasti zarobili  regionalno sjedište  jugoslavenskog zrakoplovstva u Zagrebu, a zaplijenjeni dokumente koji se odnose na rad. Vlastima je trebalo skoro mjesec dana za analizu snimljenih dokumenata, za to vrijeme većina kosovih agenata je prebjegao. Petnaest osoba su uhićeni u vezi s napadom, planiranjem akcija  ali su kasnije pušteni u razmjeni zarobljenika. Petorici pripadnika kontraobavještajne službe JNA. Sudionicima u operaciji Labrador sudilo se u Saveznoj Republici Jugoslaviji na temelju optužbi za terorizam i oslobođeni su. Hrvatske vlasti su zarobili dvojicu  KOS agenata koji su bili dio operacije i pokušalo  se  osuditi još sedam agenata koji su nestali.  Postojanje operacije Labrador dodatno je potvrđeno kroz svjedočenja bivšeg agenta KOS, bojnika Mustafa Čandić, za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 2002. godine. Hrvatski "odgovor" na operaciju Labrador.